srijeda, 22.07.2009.

Hey Pipls...napokon nowo xD...a nezzz kaj da pishem....nema nistha nowo jedino...Dobila sam nowi laptop....hehe...to je nesth nowo...=)).....nezz kaj da kazem imam toliko prica al nezz odakle da pocnem...npr..ONDA MOZE POMOC OD VAS...Xd...E ovak moj bivsi decko se opet zaljubio u mene i bili smo skupa 3 puta za redom...prvi put proslo ljeto.....drugi put isto i treci put prije neg sto su poceli praznici...i naravno imam njegov msn....i stalno mi salje poruke da me voli i itd...a nezz kaj da vise radim....a cak je rekao da je ovisan o meni....iskreno ja to jos nisam nigdje vidla.....pitao me cak opet za vezu mozda 7 puta i to jucer , prekjucer i nezzz kaj ce jos danas sve biti...i tak mi je prek poruka slao volim te po dvije stranice....a iskreno meni se on jos svida...al fkt neznam kaj da sad radim..totalno sam zablokirala....al nemogu vam opisat koliko on mene voli.....hm.....uzas...imala sam toliko veza al sam svaku vezu prekinula za dva il tri tjedna...pa mi pls..vi dajte savjet...il kaj bi napravili da ste na mom mjestu...puseko voli vas vasha Ivana....

nedjelja, 12.07.2009.

OWO JE PRE SMJESNO...
...hm...jOj neznam sta mi je ljudi moi...ja sam se nekak promjenila...nezz kako...sam se zelim svadat i tuc i naravno bahatit i pocela sam slusat rap..joj....xD...jel to dobro il lose..?????? Help meeeeeeeeeeeee!!!!!
A I sami cujete po pjesmama....xd..neznam fkt sta mi je i non-stop se svadam i imam problemima sa drugim deckima iz drugog kvarta...ups..xD.....ajme ... neznam koji mi je vrag...iseeeee....

Nece me vidjeti dolje zato uvjek glava gore...svatko bi jedva doceko da me nekako prozove...Oces igru ?? Mogu igrat,sam ponudi,izazovi...Ostala sam sama ,sve sto imam to su moji snovi....sada moram ići dalje, nema vremena za ovo...sjećanja i bol uvukli bi me sa sobom u ponor....čujem da bahata sam-JESAM,umišljena sam-JESAM....i radim ovo jebeno-DRUGAČIJE NI NE ZNAM.....kažu "ide dobro" samo zato jer sam dobra pička znaci da to nisam od tog nebi bilo nista...Da sam išla tako, mogla sam davno sve imat .... nebi uopće bilo truda.....ali uzela sam teži put, pa sve radi sam pa ti dođu "il daj pičke ili album neće van" znaš me, moš me zvat Ivana ili anđeo bez krila
6 godina u ovom al na istom mjestu di sam bila! hodam po kvartu, misli me negdje odnose ekipa me gleda, pogledi bodu me ko ose vidim da me mrze, oni jedva me podnose,ALI NIGDJE NE IDEM

petak, 10.07.2009.

zelis nekoga tko ce te provesti preko plaze sa rukama na ocima kako bi dozivjela osjecaj koji pruza pijesak...
zelis nekoga tko ce te probuditi u sred noci jer mu se razgovara samo kako bi cuo tvoj glas...
zelis nekoga tko ce staviti tvoju ruku u svoj dzep jer je hladno samo kako bi osjetio da si mu blizu...
zelis nekoga tko ce praviti budalu od sebe samo kako bi ti na licu vidio osmijeh...
zelis nekoga tko ce rukom prelaziti preko tvoga lica dok lagano tones u san samo kako bi znao da ces ga i ove noci sanjati...
zelis nekoga tko ce te ujutro njezno buditi poljubcima kako bi bio siguran da je prvo sto si ugledala kada si otvorila oci...
zelis nekoga tko ce ti u sred noci reci kako te voli samo da bude siguran da to neces zaboravit...
zelis nekoga kome nece biti tesko brisati ti suze s lica kada te posjete tuzni dani...
zelis nekoga tko znati sto mu zelis reci samo ako ti pogleda u oci...
zelis nekoga s kim ce rijeci biti suvisne, samo jedan zagrljaj da shvatite da je cijeli svijet samo vas...

zelis nekoga tko ce dati zivot za tebe bez razmisljanja...jer taj netko ce znati da dok god zivis ti da ce zivjeti i on u tvojim mislima...i da nikada nije potpuni kraj...

zelis nekoga cija sreca ce biti i tvoja sreca...
zelis nekoga kome vjecnost nije kraj, kome je svaki dan s tobom vjeciti pocetak necega novog...

utorak, 07.07.2009.

...Ma OdLuCiLa SaM sE Za JeDnU PrIcIcU KaO PoSt ... NiSaM PiSaLa NiS DrUgO
...jEr StVaRnO NezNaM ViSe StA .... HmMmM....Pa SaM NesMaLo MoRaLa JeR Je
DoSaDnO.......I Da SlJeDeCi PuT Cu NeStO DrUGo NaPiSaT TaK
dA Ce BiTi BoLjE....eTo....MOLIM DA MI OSTAVITE BAREM PO 5 KOMENTARA....TnX....

Djevojka i momak se voze na motoru...
DJEVOJKA:"Nemoj teko brzo voziti,smanji..."
MOMAK:"Ne,baš nam je dobro."
DJEVOJKA:"Nije mi dobro,molim te..."
MOMAK:"Kaži mi da me voliš..."
DJEVOJKA:"Volim te i ti to znaš."
MOMAK:"Zagrli me..."(djevojka zagrli momka)
MOMAK:"Skini mi kacigu sa moje glave i stavi sebi na glavu,molim te...
SLJEDEĆE JUTRO U NOVINAMA:
"Motor je imao saobraćajnu nesreću,jer su otkazale kočnice.
Na motoru su bile dvije osobe.
Jedna je poginula,a jedna preživjela..."A PRAVA ISTINA JE:
"Momak je na pola puta shvatio da suz kočnice otkazale,ali nije želio reci djevojci.
Želio je posljednji put čuti od nje riječi VOLIM TE,i posljednji put osjetiti njen zagrljaj.
Zatim joj je rekao da stavi njegovu kacigu,jer je znao da će onda ona preživjeti...iako je to značilo da će on poginuti...VOLIO JU JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA...
Sutra je djevojka presjekla vene...
VOLILA GA JE VIŠE OD SVOG ŽIVOTA...

VOLJELI SU SE VIŠE OD ŽIVOTA........

ponedjeljak, 06.07.2009.

bilo je to davno kad je stala pred ogledalo i rekla sama sebi da je dosta...
nije zeljela unistavati svoje tijelo, a prvenstveno sebe iznutra zbog neke krive slike u njezinoj glavi...
mislila je: kako je bilo jednostavno zapoceti, tako ce biti jednostavno i prekinuti sve...ali se prevarila...
svakodnevno je razmisljala o tome kako nju jedna obicna navika ne moze unistiti, kako moze reci "stop" kad god pozeli...i dosao je trenutak kada je bilo krajnje vrijeme da prekine tu farsu...dosao je trenutak kada je morala birati izmedju zivota i smrti...

sjeca se svog djetinjstva tako slikovito da ga zatvaranjem ociju moze ponovo prozivjeti bez ispustanja ijedne sitnice...bila je vesela djevojcica, vjecito zaigrana i nasmijana...
bilo je bitno samo igrati se svaki dan...nije znala sto su to zivotni problemi, ni da ona sama mora jednom odrasti...zeljela je vjecno ostati dijete i ne opterecivati se zivotom...
zelja joj se nije ispunila...iz godine u godinu sve je vise postajala svjesna svega sto se oko nje desava, i onog dobro, a i nazalost, onog loseg...
shvatila je kakvi su zapravo ljudi iza maski koje nose na svojim licima...shvatila je da ta maska nije jedna, nego da za svaki dan u tjednu imaju drugu...to ju je jako zbunjivalo...nije joj bilo jasno kako netko moze na takav nacin zivjeti sam sa sobom...nije znala da ce to i nju jednog dana docekati i postati glavnim obrambenim sredstvom pred ljudima...

jedno jutro se probudila...bilo je jutro kao i svako drugo, mozda truncicu toplije...nije odmah ustala iz kreveta, nije imala tu naviku...voljela je u polusnu lezati u toplini i gledati kroz prozor kako se dan polako budi iako je vise voljela noc jer je sakrivala sve njezine nedostatke...
nakon uvjeravanja da je dosao jos jedan dan, pun rutine i straha od gubljenja onoga sta vec dugo pokusava ostvariti, ustala je iz kreveta i krenula u stvarnost... nakon nekoliko koraka izgubila je tlo pod nogama i svijest...kada je otvorila oci, lezala je na podu s velikim bolovima u glavi ...majka je zabrinuto stajala iznad nje ne znajuci kako da joj pomogne...ona se refleksno podigla na noge i na lice stavila svoju najmucniju masku; osmijeh...
nakon dugotrajnog uvjeravanja majke da je sve u savrsenom redu, ostala je sama u svojoj sobi sta joj je i najvise odgovaralo...

pocelo je...nije joj bilo jasno, pa tek je prosla godina i pol...nista se nije promijenilo, osim sta je dobila rutinsku obvezu poslije svakog obroka...
u glavu su joj pocele dolaziti slike svega sto je do sada prozivjela u tih godinu i nesto...shvatila je da propada, ali da toga nije svjesna...nit ce ikada biti...
ovo sta joj se dogodilo trebalo bi biti upozorenje da prestane sa svjesnim unistavanjem dok jos nije prekasno...ako vec sad nije...
i odlucila je: od danas je DOSTA! od danas sam normalna osoba koja ce sve svoje maske spremiti u najdoljnju ladicu i zakljucati ih...od danas ja ponovo postajem ja, vesela djevojcica koja ce letjeti snovima i smijati se svakome novom jutru, bez straha da ce pokleknuti pred prvim problemom koji naidje...

i doista, imala je snaznu zelju da to i ostavri...i bila je uspjela, ali nakratko...
iskrivljena slika je bila sve jaca i jaca u njezinoj glavi umjesto da je polako nestajala...nije mogla prihvatiti da se vraca na staro...ne, nikako...nije zeljela pljuvati i vristati na ogledalo svako jutro kad se probudi...nije zeljela razbijati sve u sobu na cemu se vidi njezin odraz, nije zeljela izvuci staru robu iz ormara...

shvatila je da je to njezino prokletstvo, da nije navika, nego ovisnost i bolest, ali da ju na neki nenormalan nacin voli koliko i mrzi...cudno, zna i sama...
shvatila je da vracanje unazad ne bi donijelo nista dobro jer vise ne bi mogla biti dijete kakvo je bila prije...taj iskreni osmijeh je davno zaboravljen, vise ne zna ni kako zapravo izgleda...
shvatila je da je ovo sada i tu ono sta zapravo je njezin zivot...shvatila je da mozda nije pravi nacin zivljenja i da nije sretna koliko pokazuje da je, da joj je mucno od svakodnevne glume pred drugima, ali da je jedini kojeg ona zna i kojeg se ne zna i ne zeli rijesiti...

jer prije ce umrijeti ako prestane, nego ako nastavi...

"... if u want to be a young man for whole of ur life, u need to get a little bit of a true smile, and a tear...make them to dance together while u're standing in the corner waiting for ur candy in shape of a heart..."

ponedjeljak, 12.01.2009.

nedjelja, 11.01.2009.

Ne postoji osoba koja barem jednom u zivotu nije postavila to pitanje... I ustvari, sta je svrha naseg zivota? Naseg postojanja? Zasto se neko radja, zivi, pati, gura kroz zivot...i na kraju umire...
Da li je moja sudbina bila zapecacena onog trenutka kada sam izasla iz majcine utrobe...kada sam prvi put zaplakala...dala znak zivota...Jos jedno novo zivo bice...jos jedna osoba koja ce zivjeti i umrijeti...Da li je vec tada negdje zapisano gdje cu ja biti i sta cu raditi za pet, deset ili vise godina...
Ili je to ono: Bog ti je podario zivot, a ti ga sam krojis???
Svi se mi divimo toj velikoj, nevidljivoj sili pred kojom strepimo kao male bebe...pred kojom se tresemo, ne od straha nego od divljenja...
Sta sve nas, kada umremo, ceka gore...gore, iznad oblaka...da li nas ceka raj...uzivanje...i sve ono sto nismo imali u sadasnjem zivotu...ili nas ceka vjecna vatra...kazna za sve...
Da li cemo svi mi da patimo zbog necega...da li cemo biti kaznjeni...ili cemo uzivati...biti nagradjeni...
Ili cemo jednostavno godinama, stoljecima, lezati 2metra ispod zemlje...a nase ce duse da traze svoj mir...
Zivot je isuvise kratak da bismo ispunili nase zelje, nase snove, nasa nadanja...Kada nesto i ostvarimo uvijek zelimo vise...uvijek zelimo jos...
Glavni covjekov cilj u zivotu ne bi trebao biti ispunjenje nekih zelja i nadanja...u svome zivotu covjek ima dovoljno vremena samo da bude COVJEK...covjek dostojan toga imena...

utorak, 06.01.2009.

Jucer sam, razmisljajuci zacudujuce kako je dobro prosao dan, taj osjecaj izgubila odmah... nije ni malo ostao samnom.. odmah se sve trebalo srusiti... sve pasti... opet... do sada sam cak imala nade, opet, da ce cak biti dobro sve... jer... moja sestra je bolje.. prestala je... zbog toga sam jako sretna... zbog nje... drago mi je.. ali nesto se drugo dogodilo.. o cemu nemogu ni pisati... samo.... legla sam se jucer navecer u krevet, krenula spavati, i onda sam cula viku iz druge sobe... cula sam nesto sto me toliko uzrujalo... da sam plakala prvo sat vremena valjda... a onda razmisljala jos jedan sat o tome... od sve te iscrpljenosti... zaspala sam... cudo... nisam mislila da cu moci... i onda danas u skoli... cijelo sam vrijeme o tome razmisljala... suze mi isle na oci... ali nisam plakala.. nisam... uspjela sam izdrzati tih sedam sati bez suza... a onda... u trenutku kada sam usla u stan i sjela se na stolicu... te suze su mi se vratile... ali sada nisu stale... ne razumijem... zasto svaki put, kada stvari pocinju ici na bolje, se srusi sve opet.. na mene padnu... a ja nisam toliko snazna da to podnesem... moja sestra mi je rekla da sam se previse uzrujala oko tog (ispricavam se sto ne pisem tocno oko ceg), da nije to nista... ali mozda njoj... meni je to prestrasno... i nisam dovoljno snazna da to pretrpim.... opet sam se ozljedila... opet sam pocela.... sve isponova.... pada....reze... gusi...

sve se rusi... zakopava me... boli me... zakopana ispod svih tih dogadaja... guse me... iscrpljuju me... gase me... polako... isponova sve se rusi... ovaj pu sumnjam da ce se opet posloziti natrag.. da cu se uspjeti dici...

ponedjeljak, 29.12.2008.

Mnogo puta se zapitam kako bi bilo da sam zapravo sretna, a onda shvatim da je sreća relativan pojam!
Da je jedan trenutka imaš ,a onda nestane kao da je nikad nije ni bilo, ali u svom tom razočarenju ima nešto što vječno ostaje s nama… A to su uspomene.
Ne kažem da trebamo zato živjeti u prošlosti,ali zapravo ako je bolja nego sadašnjost onda nemamo izbora!Jer budućnost je daleko!
Ali najgore je kada te uspomene počnu bljedjeti, kada nestaju,tada je vrijeme za stvaranje novih.
Svi mi mislimo kako je baš nama najgore, ali zapravo samo se trebamo okrenu i pogledati oko sebe, i možda je baš tu netko ko nas može usrećiti, i razumjeti!
Tko će biti uz nas u svemu, i podržati nas, pomoći nam odbacit svu mržnju, bol i tugu,i stvarati lijepe uspomene.
Kadkad se dogodi da zavoliš pogrešnu osobu i da patiš, ali to je dio života koji moramo proći.
Ljudi su nepravedni razmišljaju samo o sebi i nije ih briga ako povrijede druge,nije ih briga koliko to boli.
Kada bolje razmislim ljubav i nije tako divna kakvom je svi predstavljaju.
Ljubav je zapravo mješavina sreće i tuge,u isto vrijeme radost i bol.
Radost koja nas diže u nebo i bol koja nas tako okrutno vraća natrag na zemlju.
I onda se zapitam dali mene itko voli? Dali postoji mogućnost da i ja jednom budem stvarno sretna uz nekog tko će me voljeti, i koga ću ja voljeti?!
Ali kako to znati? Kako biti uopće siguran da te netko voli, a ne iskorištava i da mu nešto značiš?
Kad te netko povrijedi sve je svejedno, nema više one ljepote i sve one lijepe uspomene postaju ožiljci koji nam još više nanose bol.
Kako možemo biti sigurni da nećemo mi zabrljati? I mi tu nosimo dio odgovornosti!
Kako možemo biti sigurni da naša tuga i bol, neće od nas otjerati baš osobu koju volimo?
Najgore u sve mu je to što ta tuga i bol i većinom i jesu tu zbog ljubavi, pa kako onda voljeti opet?
Svi mi na licima nosimo maske sreće, i smijemo se kada smo tužni , i kada smo sretni, samo da ljudi nevide koliko smo zapravo slabi! Jer zapravo i nas same je strah naše slabosti! I bojimo se da nas netko nebi iskoristio, ili prestao voljeti zbog nje!
Sada nakon svega napisanog, zapravo se zapitam zašto sam napisala onaj uvodni dio o lijepim uspomenama, kojih je tako malo, a onda mi je pali na pamet da i to malo može promjeniti naš život na bolje! P.S ovo mi je jedna od najboljih pjesama, i na neki način opisuje moje osjećaje… (mislim da se i druga polovica bloga do nedavno slagala s ovim)! KISS svima!!!

IzGuBlJeNoSt!!!!


Dok sam polagano hodala kući kiša je pljuštala toliko jako da mi kišobran skoro ničem nije služio, na mp3-u mi je svirala neka lagana glazba, a ja sam promatrala pješake, automobile svi su nekamo žurili a ja... ja sam hodala tako polako , tako smireno, (tako meni nesvojstveno), kako da sam u nekom drugom svijetu, u drugoj dimenziji iz koje sve to promatram ali ja nisam dio toga...bila sam sama ali nisam se osjećala usamljeno osjećala sam se samo daleko nekako daleko od stvarnosti ali taj osjećaj je bio...nešto neopisivo(ali nebih vam mogla reći jeli bio neopisivo dobar ili loš)... jedan dio mene poželio je da traje zauvijek.
Lišće je letjelo na vjetru i radilo neke meni nepoznate pokrete koje dosad nikad nisam vidjela... hodajući promatrala sam nebo i kapi kiše koje padaju tako neumorno i bez namjere da presatnu... oblaci su bili tako crni i gusti (i naravno dok sam promatrala oblake ugazila sam u vodu do gležnjeva) nekako sumorni i tmurni. Vjetar je puhao sa svih strana i savršeno se uklapao u tu čudnu harmoniju...
U jednom trenutku svi osjećaji su jednostavno nekamo nestali, kao da su se izgubili u svemu tome... ili sam se ja izgubila u svemu tome...više nisam znala dali je to praznina ili bol koju osjećam... osjećala sam se tako nemoćno. Nemoćno da išta učinim pa čak i da pomaknem kišobran kada me autobus pošteno zalio... shvatila sam da sam ja nitko i da sam na ovom svijetu samo jedna od mrvica na stolu...da sam zapravo ma što god tko rekao nevrijedna i da ma koliko se trudila nemogu ništa promjeniti...
u takvim trenutcima se zapitate dali je ovaj život vrijedan nešeg uloženog truda i muke... zapitate se zašto se mučimo kada je sve uzalud...
i dok sam tako hodala u svojim mislima pokušavajući se sabrati i shvatiti što se događa u meni izvana je sve bilo isto vjetar, kiša , oblaci, automobili, pješaci... sve je bilo jednako... ali u jednom trenutku shvatila sam da sve to ima neko svoje značenje... naravno ja nisam shvatila kakvo. možda mi je samo trebalo malo samoće i vremena da promislim o svemu, da složim kockice i pomirim se sa svime. Da se pomirim da se na ovom svijetu događaju i dobre i loše stvari... i da i ako se dogode loše uvjek ima i nešto dobro (valjda)... možda sam ja za sve malo previše pesimistična li takva sam i nemogu si pomoći!

GlAzBa!!

Hm... u životu ima toliko stvari bez kojih si nemožemo zamisliti život…
Hrana,spavanje, pa čak i ljubav su stvari bez kojih čovjek nemože!Ali još jedna od stvari bez kojih nemožemo (barem ja osobno) je glazba!
Glazba je dio nas u njoj pronalaziš svoje misli, riječi koje bi želio izgovoriti ali nemožeš…
Pa čak i neke odgovore na pitanja koja nemaš hrabrosti postaviti…
Jedino što ne razumijem je ono tipično ljudski da osuđujemo , i to čak i u glazbi…
Zašto osuđivati nekog jer sluša različitu vrstu glazbe od nas?!
Ne razumijem zašto neki ljudi koji neslušaju ili nevole slušati neku vrstu glazbe pljuju po ljudima koji je vole i slušaju?!ali to sad više ne ostaje na glazbi nego na ljudima!
Kada bolje razmislim takvi ljudi ne osuđuju glazbu nego ljude i samim time osuđuju i pljuju i sami po sebi! Ali kako im dokazati da kada bi svi bili jednaki svijet bi bio dosadan i bezličan?! Kada bi svi slušali istu glazbu bilo bi isto tako, pa zar je to tako teško shvatiti?
Zar je tako teško pokušati prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu, a ne osuđivati ih po glupostima?
Shvaćam da ljudi koji slušaju recimo narodnu glazbu nemogu zalaziti na ista mjesta gdje i ljudi koji slušaju metal, ali zašto nebi postojala neka tolerancija kada se nađu na istom mjestu?
Znam da se ovo dosta ljudi neće svidjeti, jer su većina „pravih metalaca“ veliki mrzitelji ostale glazbe,a pogotovo narodne, i pljuju po njoj, a velika većina ih potajno sluša ili je slušala i sad zbog ugleda i društva ne sluša narodnu glazbu…
I sad se zapitam koliko su ljudi površni….
Ja ne volim pop,r´n´b, tehno(i još puno toga) sve te gluposti zapravo mrzim slušati , ali to nemora značiti da ću izbjegavati ljude koji je slušaju i kada sam u njihovom društvu nemogu tolerirati ako oni žele slušati tu glazbu…
Ja ću je podnjeti radi njih, a isto tako očekujem od njih da podnose i toleriraju glazbu koju ja slušam i nitko nikog ne osuđuje i nema mržnje i svađe!
Pa zar je tolerancija tako teška stvar?
Danas je u modi slušati metal i biti obučen u crno ili šta ja znam šta, ali to vas ljudi ne čini metalcima…
Osobno sam smatrala da se metal nikad neće moći tako iskomercijalizirati, ali sada sam se uvjerila u suprotno…
Naravno još uvjek postoje pravi metal bendovi, ali većina ih se tako iskomercijalizirala da ih je nemoguće prepoznati…
Dali je moguće da danas bilo ko može nositi kilere i crnu odjeću, marte ili starke i predstavljati se kao metalac, a zapravo sluša neku metalu ni sličnu glazbu?
A većina ih je takvih…
E vidite to je pljuvanje po glazbi, a to se u današnjim krugovima tolerira…
Pa vi sad recite da nisam u pravu!

srijeda, 19.11.2008.

...nekad si mi bio sve i cijeli moj svijet vrtio se samo oko tebe...
...danas, nakon dugo vremena odlučila sam ti reći:
Odlazi, odlazi iz mog života i ne vraćaj se više...
tvoja misija je završena, tvoja gluma došla je kraju...
ne trebaju mi više tvoji lažni dodiri i puste riječi da me voliš...
ne trebaju mi tvoje laži i sve tvoje neiskreno...
...kažem ti, odlazi...zatvori vrata sa sobom i ne dolazi više...
...zaboravi moju ulicu i broj, zaboravi moje ime...
...za tebe više ne postojim...
zapamti, da sve što smo nekad bili, više nismo jer sve si srušio one noći kad si pao u zagrljaj njoj...
idi i sada njoj i imaj sa njom sve što sam ja snivala da bi imali zajedno...
..sve naše je gotovo...ničega nema... sve si izdao...
...slaži i njoj kako ti je jedina...
ja ću ovu našu ljubav nekako preboljeti,
ali tvoju izdaju, vjeruj mi, nikada neću moći zaboraviti...
...ja voljela sam te i meni si bio sve,
sada je došlo vrijeme, ljubavi, da i ti spoznaš kako boli riječ "Ne"...



...bili smo jednom najbolji, o nama su priče pričali…
...i sad kad se sjetim htjela bih vrijeme vratiti…

Ej dragi moji blogeri…
upravo slušam tu pjesmu „Jednom kad noć“-Opća opasnost..
pjesma zbilja zna boljeti, dirnuti u najbolniju točku…

„Ruke pamte samo ljubav najbolju“..

vjerujete li vi u to? Ja definitivno da…
ovih dana, kako se bliže neki dani koji su ostavili trag sve više bi htjela vratiti to vrijeme..
zašto onog dana sat nije stao i tako zauvijek ostao??
Tražim previše… znam.. to onda ne bi bio život..
bila bi to samo kazaljka sata koja bi se neprestano vrtjela u krug..
opet se ništa ne bi desilo.. ali ja bih živjela u tom trenutku..
u tom jednom trenutku.. bila bih s njim.. dijelila bi te minute s njim.. i znala bi da je moj..
ne bih se bojala izaći na ulicu i sa strahom gledati ga u kojem će smjeru otići..
razmišljati da li će se ikada više vratiti… ali.. to je nemoguće…
ja uvijek u ovom životu tražim nemoguće..
uvijek sanjam iste snove, iako znam da se nikad neće ostvariti.. neće..
jer poslije njega su mi lađe slomile bure i vjetrovi..
nisam više spremna nekog voljeti tako kao što sada volim njega..
nisam uopće spremna voljeti..
ne želim to više..
ne želim opet ostati bez svega..
bojim se ponovnog pada, ponovnog gubitka…
jer svaki puta kad tuga na vrate dođe, a samoća zaboli, njegovo ime sa usana ne mogu skloniti..
uvijek je tu… a tada boli.. boli jako…
i te male suze šapnu srcu onu bolnu istinu…

DA JE POGRIJEŠILO JER NIJE OSTALO TAMO
GDJE JE JEDINO VOLJELO…

jer usne ne žele u nekom strancu utjehu tražiti, žele njega…
njega kojeg je nekad imalo.. nekad.. danas više ne…
jer tad smo bili tako najbolji, drugi su o nama priče pričali…
možda su nam i zavidjeli na toj ljubavi…
a danas.. danas nas samo mogu žaliti..
jer noć nam je sve ukrala.. ukrala nam je sve što smo voljeli jedno na drugome..
i danas više nemamo ništa…
ništa osim uspomena, ruka koje pamte ljubav najbolju i tuga koja svakodnevno boli…
jer naše je završilo..
sve što je bilo vratiti se neće..
jer kasno je, prekasno za nas…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.